VIDRA / OTTER-PRESLATKA ŽIVOTINJICA,ŽAŠTO NE I KUĆNI LJUBIMAC.

VIDRA / OTTER-PRESLATKA ŽIVOTINJICA,ŽAŠTO NE I KUĆNI LJUBIMAC.

Taksonomija:
Carstvo: životinja ( Animalia)
Koljeno: Svitkovci ( Chordata)
Razred: Sisavci ( Mammalia)
Red: Zvijeri ( Carnivora)
Obitelj: Kune ( Mustelidae)
Rod: Vidre ( Lutra)
Vrsta: Euroazijsaka vidra ( Lutra lutra )

Rasprostranjenje: može se naći gotovo u cijeloj Europi i Aziji i na dijelovima sjeverne
Amerike, ali je u mnogim područjima istrebljena ili vrlo rijetka.

Zaštita: U Europi i Hrvatskoj je zaštićena zakonom
Životni prostor/stanište: rijeke, ribnjaci, jezera, potoci
Način života: samac, aktivna je uglavnom u sumrak i noću, dobro i brzo pliva
prelazeći 20 km i više tijekom noćnog lova; živi u jazbini uz obalu s izlazom pod
vodom (holts), a koristi i mjesta za odmor i skrivanje (hovers).

Prehrana: ribe (95% prehrane), rakovi, žabe, sitni sisavci, ptice
Životni vijek: 15 - 18 godina ( u zatočeništvu) a svega 3 god. u prirodnim uvjetima
Potomstvo: leglo do 4 mladunca, do 3 legla tijekom života –niska je stopa
preživljavanja mladunaca
Vanjski izgled: mnoge prilagođene na životu u vodi ( izduženo tijelo, gusto smeđe
krzno, široka njuška, male oči i uši, kratke noge, šape s plivaćim kožicama, dug
spljošten rep); dužina: od 57 - 70 cm tijelo, a 35 - 40 cm rep, masa: ženke do 7.3 kg a
mužjaci do 11.3 kg

Lov plijena: brz plivač i vrlo efikasan lovac; krutim brkovima, oštrim vidom i
odličnim sluhom osjeća kretanje plijena pod vodom, a oštrim očnjacima hvata.
Prijetnje: - izlov radi krzna (češće u prošlosti )
- onečišćenje vode, gubitak staništa, nesretan slučaj.

Miris: karakterističan je, slatkasti, riblji, uljasti do mošusasti.

Vidra, obična vidra, rječna vidra, evropska ili evroazijska vidra (Lutra lutra) je vrsta iz familije kuna, izuzetno prilagođena životu u slatkoj vodi. Poznate su kao veoma vješti plivači. Vidre se prvenstveno hrane ribom. U lovu nisu izbirljive, i po pravilu love plijen koji se može najlakše uhvatiti u datom trenutku. Ipak, omiljena hrana su joj jegulje. Često satjeraju plen u travom obrastao tjesnac i napadaju ga odozgo svojim snažnim i oštrim zubima. Pored riba, hrane se i rakovima, vodenim insektima, žabama, pticama, a ponekad i mladim kunićima i zečevima. 

Vidre koje žive u blizini mora hrane se rakovima i raznim morskim ribama. Vidre su vrlo strašljive, suzdržljive životinje koje žive samačkim životom. U lov idu pretežno noću, a dan uglavnom provode u svojim jazbinama. Love i hrane se u bistrim i nedubokim potocima, a poželjno je da su ti potoci i obrasli gustišem i da su u blizini poplavnih područja. Za vidre je ipak najvažnije da je voda bistra i da obale pružaju mogućnost skrivanja. U potrazi za hranom, vidre često znaju da se sele iz jednog rečnog područja u drugo, pri tom često prelazeći velike udaljenosti.

  Vidre obelježavaju svoju teritoriju izmetom, i često je kontrolišu. Mužjak obično posjeduje veliku teritoriju, dužine od 1 do 40 km, a u prosjeku oko 18 km, a ženka sa malduncima posjeduje nešto manji prostor u sklopu teritorije mužjaka. Jazbine kopaju između korjenja drveća u blizini rijeke. Ponekad koriste i jazbine kunića i jazavaca ako nisu daleko od vode, a često imaju i po nekoliko svojih jazbina koje koriste u zavisnosti od toga gdje se zateknu. 

Ponekad koriste i šuplja debla za jazbine, a ponekad su jazbine tek rupe u zemlji do kojih je moguće doći samo iz vode. Vidre nemaju određeni preiod parenja. U području jednog mužjaka živi nekoliko ženki i mužjak ih posjećuje kada su spremne za parenje. Mužjaci postaju polno zreli sa oko 18 mjeseci starosti, a ženke sa oko 2 godine. 

Ženke se kote 63 dana nakon parenja i donose 1 do 4 mladunca. Prvih četrdesetak dana mladunci su potpuno bespomoćni i majka ih doji. Mužjaci ne učestvuju u podizanju mladih. Nakon 8-9 mjeseci mlade vidre se prvi put privremeno odvajaju od majke, a postaju potpuno nezavisne od majke sa oko 12 mjeseci. 

Nekada su vidre bile rasprostranjene širom Evrope, ali se danas rjetko sreću. Danas žive pretežno u Velikoj Britaniji, naročito u Šetlandu, zatim u Italiji, Norveškoj, sjeveru Rusije, u Sibiru i na sjeveru Afrike. Najčešće grade stanište uz rijeke i kanale kod kojih ima gustih šuma, grmlja i šipraga, kako bi se lakše u njima sakrile. Zagađenost voda, a u prošlosti pojačan lov na vidre pomoću lovačkih pasa, te ulični saobraćaj, su činioci koji su doprinjeli smanjenju broja vidri.

ZATO IM OBEZBIJEDIMO SMJEŠTAJ JER TO ZASLUŽUJU: